POTICANJE SAMOSTALNOSTI I MOTIVACIJE DJETETA ZA ŠKOLU I IZVRŠAVANJE ŠKOLSKIH ZADATAKA

Dijete i škola. Dva pojma koja mogu kod nekih roditelja izmamiti osmijeh na lice, dok će se drugi primiti za glavu. Ovisno o više čimbenika (karakter djeteta, karakter učitelja, plan i program škole…), neka će djeca s veseljem ići u školu i prepričavati događaje te će bez problema učiti i pisati domaće zadaće bez puno pomoći roditelja. Ipak, postoje i ona djeca kojima je odlazak u školu teška noćna mora i koja će na svako pitanje vezano uz školu zakolutati očima, a na svako pitanje „Kako je u školi?“ reći „Dosadno“, „Ne pitaj“ i slično. Stoga se tu možemo pitati u čemu je problem? Je li problem u djetetu, učiteljima ili možda (jednim malim dijelom) i roditeljima.

Poticanje samostalnosti i odgovornosti kod djeteta

Za početak, mogu odmah sebe navesti kao primjer. Ja sam od prvog razreda osnovne škole bila ono dijete koje je na pitanje za školu uvijek kolutala očima i okretala glavu čim bi se počela ta tema. Unatoč tome što sam bila odlična učenica i što su mi ocjene bile odlične i što sam s lakoćom učila i pisala domaću zadaću, škola je uvijek bila noćna mora. Svakako moram napomenuti kako moji roditelji nikad nisu morali pisati zadaću sa mnom, već eventualno samo provjeriti i to negdje do 5. razreda. Uvijek su vjerovali u mene i moje znanje. Dan danas se mama sjeti mojih školskih dana i priča kako nije ni osjetila da sam išla u školu, ali da se uvijek sjeti kako ju je mučilo što sam bila jedna od onih učenika koji su napravili točno ono što se odredilo i ni zadatak više jer učiteljica je rekla samo to, zar ne? Onda bi mama uvijek govorila, ajde Marija, riješi bar još jedan zadatak dodatno, pogledaj onu rubriku „Ako želiš znati više“, znam da znaš. Vjerovala je u moj potencijal za učenjem i da mogu puno više, ali je i vjerovala u moju odluku i procjenu da sama znam što je najbolje za mene i da sam napravila dovoljno. I na tome joj hvala! Jer upravo toj vjeri u mene, odnosno u vjeru u moje samostalno izvršavanje zadataka dovelo je do toga da sam na fakultetu bila jedna od onih koja je uvijek više napravila, koja je svaki ispit riješila bez problema i to u prvom roku i koja je bez problema završila fakultet koji sam htjela. Da su se moji roditelji tada odnosili drugačije, da su stajali nad svakom mojom zadaćom i provjeravali ju, da su me tjerali da napravim ono što oni žele, tko zna na koju bi stranu moji putevi otišli.

No, poanta cijele ove priče nisam ja, već vjera roditelja u svoje dijete od dana kada krene u školu. Naravno, dijete kada krene u prvi razred treba pomoć i usmjeravanje od strane roditelja, kao i uporno naglašavanje kako treba učiti i pisati zadaću kako bi se od početka stvorile radne navike kod djeteta i tako bilo lakše samom djetetu i roditelju. Roditelji često znaju stajati nad djecom kada pišu domaće zadaće i rijetko koji imaju strpljenja stajati i čekati da dijete svojim tempom napiše zadatak. Često se onda i događa kako roditelj pomogne djetetu riješiti zadatak, jer je lakše i brže. Da, razumijem da živimo ubrzanim načinom života i da su većina roditelja oboje zaposleni, da imaju dvoje ili više djece, kao i mnogi drugi čimbenici koji utječu na  ukupnu posvećenost svome djetetu. U svakom slučaju, mišljenja sam kako bi svaki roditelj trebao pronaći vremena za svoje dijete i bez obzira na sve to podnijeti žrtvu da mu se u potpunosti posvetimo kada mu je potrebno i kada ono zahtijeva da smo mu posvećeni. A dijete na početku svog školovanja to i zahtijeva. Kako djeca odrastaju i kako postaju starija, to onda njihovo učenje postaje ozbiljnije te je manje potrebna roditeljska intervencija i kontrola. Vi ste tu da djetetu pomognete, a ne izvršavate zadatke umjesto njega!

Međutim, događa se i to kako roditelji znaju svoje želje i svoje snove prenijeti na svoje dijete. Primjerice, roditelji koji žele da njihovo dijete bude odličan učenik upravo iz razloga jer oni nisu bili ili roditelji koji su bili odlični i uspješni učenici pa ne žele da njihovo dijete bude manje uspješno. Takav odnos između roditelja i djeteta samo može stvoriti jaz u njihovom odnosu, kao i odnosu djeteta prema školi jer stvara otpor. Učenje tako ne stvara zadovoljstvo djetetu za njega, već za roditelja te mu može biti stresno pa u krajnjem slučaju i nezdravo.

Često bi znala čuti rečenicu „Moje dijete puno uči i ja puno radim s njim, a kada su došle ocjene, one su puno slabije od očekivanog“. Čijeg očekivanja? Djetetovog ili roditeljskog? Upravo u tom trenutku treba ta vjera roditelja u dijete izaći na vidjelo. Vi ste roditelj i najbolje znate svoje dijete, kakvog je karaktera, kakve su mu radne navike te znate koliko ono može, odnosno ne može. U tom slučaju, odvažite se i pokušajte dijete ostaviti samo da piše zadaću pa čak pokušajte i ne pitati ima li zadaće, već da se samo sjeti i odluči ići pisati zadaću. Ako je ne napiše, dobit će opomenu od učiteljice i za idući puta će znati.

Samostalnost kod djeteta ključna je za njegov daljnji napredak, kako u školi, tako i kasnije na poslu. Njihovo razumijevanje gradiva tada postaje lakše jer sami određuju način, tempo i metode učenja, postaju više motivirani, a samim time istražuju svoje sposobnosti i mogućnosti čime se izražava i izlazi na vidjelo njihova individualnost. Kod djece treba ugraditi pojam samostalnosti, a samim time i odgovornosti kao vrline iz čega proizlazi rezultat kojeg postaju svjesni i koji im stvara osjećaj zadovoljstva. S druge strane, ako dijete ne razvije osjećaj samostalnosti, ono postaje pasivno i osjećaji postignuća i zadovoljstva umanjeni.

Razvijanje motivacije kod djeteta

Motivirani učenik je zainteresiran, znatiželjan, aktivan, uporan i ne odustaje kada naiđe na teškoće. Takav učenik je zadovoljan što uči i voli to što radi, a za sam početak učenja, dijete mora biti znatiželjno. Kod učenika koji nije motiviran često se mogu čuti izrazi „Ne da mi se“, „Malo ću kasnije“ i sl. Da bi se kod djeteta izazvala znatiželja, potrebno je primijeniti razne verbalne i neverbalne načine kako bi se uključilo što više senzornih organa: sluh, vid, a po mogućnosti i dodir, njuh te osjet topline. Predmeti će kod učenika izazvati znatiželju i ako se izazove promjena u veličini predmeta, intenzitetu, pokretu.

Dakako, u većini slučajeva učenici su motivirani za samo neke školske predmete te su za neke pokazani veći interesi, a za neke manji. Kako postoje razni interesi kod djece, tako postoje i različiti oblici motivacije koji ih pokreću, a to su unutarnja i vanjska motivacija.

Roditelji mogu utjecati na motivaciju kod djeteta pohvalama ili nagradama čime se potiče djecu na aktivnost učenja, ali i zadovoljavaju svoju potrebu za afirmacijom vlastite osobnosti. Uvijek naglašavajte ono pozitivno, a izbjegavajte negativno. Prijekori i kazne rijetko kad su dobar način za razvoj motivacije, nego ga sprječava u tome ili navodi dijete na promjenu ponašanja kako bi kaznu izbjeglo.  Također, kod nagrada izbjegavajte materijalne nagrade i potičite one nagrade za koje mislite da će kod djeteta izazvati ugodu i za koje znate da su mu drage, a koje mu ne omogućavate svaki dan. Ne pohvaljujte prečesto, već umjereno i kada u cijelosti obavi zadatak. U suprotnom, dijete će polovično shvaćati zadatke i očekivat će da za svaku stvar dobiti pohvalu, što ga ne potiče da radnju gleda cjelovito, već pojedinačno.

“ Lijepa stvar u vezi učenja je da ti ga nitko ne može oduzeti! – B.B. King

Savjeti za roditelje školarca:

  • Dajte djetetu do znanja da ste mu na raspolaganju i da vam se može obratiti za pomoć kada naiđe na teškoću.
  • Nemojte se nametati u zadacima kada to nije potrebno.
  • Omogućite djetetu prostor za pisanje i obavljanje školskih zadataka. Radni stol neka bude uredan i čist, dobro osvijetljen.
  • Smanjite mogućnosti skretanja pažnje koliko god je to moguće kada dijete uči.
  • Nije na odmet dogovoriti s djetetom vrijeme u koje će pisati domaću zadaću (nakon ručka, nakon igre…) te je poželjno da to radi svaki dan u isto vrijeme.
  • Da bi izvršavanje zadataka bilo kvalitetno, dijete se mora osjećati dobro i odmorno. Ne silite ga ako uočite da je žalosno ili ljuto. U tom slučaju popričajte s njim.
  • Važno je djetetu objasniti što se točno očekuje od njega što se tiče učenja. Ta očekivanja neka budu dovoljno visoka, ali realna s obzirom na djetetove sposobnosti.
  • Pomognite mu pri otkrivanju raznih načina za učenje (metoda ladica, metoda procesa, slikovno bilježenje, metoda prije-poslije, mnemotehnike…).
  • Omogućite djetetu da uči i izvan škole (u knjižnici, u prirodi, kroz slobodne aktivnosti…).

Bonus:

Situacija u srednjoj školi ili kasnijim razredima osnovne škole: Dijete ima loše ocjene i prijeti mu pad razreda ako ne ispravi neke ocjene.

Što učiniti?

U takvoj situaciji ne pristupajte napadom. Dijete u tom razdoblju već je u pubertetu i protest, kao i promjene raspoloženja, česti su. Ako ćete djetetu doći i reći „Izvoli učiti, pasti ćeš razred!“, „Ako padneš razred, neće biti dobro“, „Ne izlazi iz sobe dok ne ispraviš ocjene“ i slične izjave, kod djeteta ćete vjerojatno osjetiti ravnodušnost i čuti odgovor „Pa što, nije me briga!“. Morate biti svjesni da dijete zna koje su mu posljedice, ali njegovo stanje uma u pubertetu o njima ne razmišlja na takav način. Budite u tim situacijama mudri i probudite kod djeteta grižnju savjesti zbog premalo učenja te pristupite mu savjetima. Pokažite da vjerujete u njegovu odluku i ako ne želi učiti, složite se s time pa spomenite, primjerice, „U redu, ako ne želiš učiti, to je tvoja odluka. Ali moraš znati da ako padneš razred, više nećeš biti s istim prijateljima i morat ćeš stjecati nove, a vjerojatno ćeš dobiti i nove nastavnike. A kad ovi prijatelji završe školu i krenu upisivati fakultet, ti ćeš zaostajati za njima“. Ne mora taj pristup biti, naravno, ovim riječima, ali ako pristupite vjerom u njega i pokojim savjetom, vjerojatno ćete mu pomoći da zaista shvati koje ga posljedice sve čekaju ako neće učiti.

I za kraj, jedna mala priča za razmišljanje.

„Gusjenica je zaspala i razmišljala kako će njezina sudbina biti nešto više od jednostavne gusjeniceSpavala je i spavala dok je oko nje rasla kukuljica. Kad se probudila, osjećala se zarobljenom u teškom oklopu koji joj nije dopuštao da se pomakne.Osjećala je da joj na leđima raste nešto čudno. Odjednom, pomaknula je ono što je izgledalo poput golemih plavih krila i razbilo oklop. Gusjenica više nije bila gusjenica, već plavi leptir.“

Isto kao i ova gusjenica, djeca razmišljaju o svojoj budućnosti. No, taj put odrastanja nije lak, osobito kroz školovanje koje nosi puno izazova koja djeca nose na svojim leđima. Ali ako im omogućimo da postanu samostalni i odgovorni, bez problema će poletjeti i krenuti u svijet odraslih!

Napisala: Marija Rušev, eduBloger

Više o autorici

Više o temi:

Bilbao, Alvaro (2020). „Dječji mozak objašnjen roditeljima“, Egmont d.o.o.

Jakšić, Josip (2003). „Motivacija. Psihopedagoški pristup“, Kateheza, 25 (1): 5-16.

Jerčić, Maja (2018). Učiti se može naučiti, Zagreb: Alfa d.d.