ŠTO SE KRIJE IZA “PODRŽAVAJUĆEG RODITELJSTVA”?
Nerijetko danas čujemo fraze poput „odjednom su djeca dobila sva prava svijeta; sve je podređeno djeci; nove generacije roditelja su preosjetljive na svoju djecu; u moje vrijeme nikome ništa nije falilo, a svi smo dobro ispali“ i mnoštvo drugih koje sugeriraju kako je podržavajuće roditeljstvo zapravo prepopustljivo roditeljstvo.
No što ovakva uvjerenja propuštaju znati?
- Iza podržavajućeg roditeljstva stoji pozitivna disciplina.
Prije svega, potrebno je reći kako se konačno vraća izvorno značenje disciplini, a to je – poučavanje. Iako se ovaj pojam često koristio u kontekstu kažnjavanja i postavljanja krutih granica, došlo je do širenja svijesti te se disciplinom smatra dosljedno poučavanje temeljeno na emocionalnom povezivanju s djetetom, izgradnji vještina i sposobnosti djeteta.
Te će mu vještine i sposobnosti omogućiti da izraste u emocionalno izreguliranu osobu koja će istovremeno biti dovoljno topla i suosjećajna, ali će se znati i zauzeti za sebe te biti odgovorni dionik društva. U ovom slučaju je roditelj model ponašanja koji u svakodnevnim životnim situacijama koristi prilike za aktivnim slušanjem djeteta, eventualnim preusmjeravanjem te suočavanjem djeteta s hipotetskim situacijama po principu „Što bi mogao drugačije? Na koji se još način možeš izraziti? Što misliš, zašto se tako osjeća?“ itd.
Dakle, roditelj pokušava razumjeti uzrok određena djetetova ponašanja te ga vodi u otkrivanju različitih mogućnosti reagiranja potičući ga na empatično djelovanje.
- Ravnopravnost uloga roditelja i djeteta nije znak nemoći i nedostatka autoriteta.
Kad djetetu pristupimo: „Već sam ti sto puta ponovila da to ne radiš!“ iz nas progovara frustirani ego koji misli da dijete postupa na određeni način samo da bi nas namjerno naživciralo. U tom trenu reagiramo reaktivno, a takva situacija nije pogodna za učenje prihvatljivog ponašanja koje bi dijete trebalo usvojiti.
Postoje mnogi načini na koje možemo ostvariti suradnju s djetetom, a koji proizlaze iz ravnopravnog odnosa te dugoročno osiguravaju stabilnu emocionalnu vezu između roditelja i djeteta. Naravno, takve metode razlikuju se ovisno o razvojnoj dobi djeteta, o karakteru djeteta, životnim situacijama, ali i o postavljenim granicama. Granice su važne jer predstavljaju svojevrsan putokaz kakvo ponašanje je ili nije prihvatljivo. Važno je naglasiti da granice mogu biti postavljene s ljubavlju i poštovanjem, a da i dalje sprječavaju pojavu nepoželjnog ponašanja.
Prije nego sljedeći put dobijemo poriv za neadekvatnim odgovorom na neželjeno ponašanje, možemo zastati, duboko udahnuti i kratko reći npr.: „Ne sviđa mi se kad udaraš sestru. Ne dopuštam da to više radiš jer ju boli.“ Dakako, u različitim situacijama ćete postupiti ovisno o situaciji – treba li cjelokupnu situaciju dublje propitati – što je prouzročilo takvom ponašanju, što bi i jedno i drugo dijete htjelo, mogu li zajedno naći drugo rješenje i slično.
- Uvažavajući djetetove emocije poučavamo djecu vrijednim vještinama za cijeli život.
Nadovezujući se na prethodni element podržavajućeg roditeljstva i naglašavajući važnost granica, također je važno stvoriti čvrstu emocionalnu vezu i sigurnu privrženost između roditelja i djeteta. Važno je prepoznati djetetove emocije, pomoći mu da ih samostalno prepoznaje, imenuje i da ih s vremenom nauči procesuirati. Kako bi dijete to moglo, potrebno je da osjeti da je viđeno, da se čuje ono što govori, misli i osjeća. To ne znači da će svaki put njegovoj želji biti udovoljeno, ali to svakako znači da će njegove potrebe biti zadovoljene.
Primjerice, situacija iz svakodnevnog života – dijete je s jednim roditeljem u parkiću i ne želi još ići doma te zbog toga krene neutješno plakati. Jedan od pristupa kojim se možemo poslužiti je: „Vidim da si se baš zaigrao u parkiću i da si tužan što moramo ići doma. Podsjećam te na naš dogovor da ćemo biti tu dok ne dođe tata i da onda zajedno idemo pripremati večeru. Ako želiš, možeš se još jednom spustiti niz tobogan pa idemo.“ Na ovaj način smo verbalizirali djetetovu emociju, podsjetili na prethodni dogovor, ali i uvažili želju te pokazali da ga vidimo i čujemo.
Naravno, u nekim situacijama ćete se već jako žuriti i to neće biti moguće, ali i dalje je moguće reagirati na poštujući način: „Vidim da bi se još ostao igrati, ali sad nam se jako žuri. Molim te dođi, želiš li mi dati ruku ili bi radije hodao sam?“ Potrebno je djetetu pružiti mogućnost da bira između jedne ili druge opcije. Tako malo po malo preuzima odgovornost za svoje postupke, a istovremeno se osjeća uvaženo, vrijedno i prihvaćeno.
Biti podržavajući roditelj zahtijeva mnogo strpljenja, ljubavi, vremena, pažnje i dosjetljivosti, ali plodovi su neupitno vrijedni. Uz pozitivnu disciplinu, odgovarajuće dosljedne granice i čvrstu emocionalnu vezu, dijete će odrastati u sretnu, ispunjenu i zadovoljnu osobu sa vlastitim stavovima, perspektivama i interesima.
Autorica: Mia Žilić, mag.praesc.edu.
