POSTOJI LI SAVRŠEN ODGOJ?

Ne postoji. Nitko nije savršen pa tako ni mi, stoga ne možemo reći da savršeno odgajamo svoju djecu. Savršenstvo je samo idila koja postoji eventualno u knjigama. Lijepo je maštati, zar ne?
Međutim, odgoj kao odgoj nije lak, to je svima poznato i na njega utječu mnogi čimbenici – povijest, okolina, karakter, kulturno nasljeđe, genetika… Svaka je osoba posebna ličnost za sebe i svaka je osoba odrastala u posebnim i jedinstvenim životnim uvjetima. Mi kada smo se rodili, odrasli smo (u većini slučajeva) u obitelji s majkom i ocem koji su izgrađena ličnost i koji su tu ličnost kroz roditeljstvo zajednički gradili. Ta ista majka i taj isti otac prije toga prošli su kroz sličnu situaciju, samo godinama i godinama ranije.
Svatko je od nas odrastao u određenom povijesnom razdoblju. Svima je poznato kakav je tijek povijesti bio prije i koji su svi događaji oblikovali život kakav je danas. Postanak ranih civilizacija, ratovi, socijalizam, kapitalizam, još malo ratova…danas! Odrasli smo u posebnim uvjetima i od posebnih karakterno izgrađenih roditelja na koje je također utjecalo razdoblje njihova odrastanja i tako unedogled. Prema tome, evo nas danas, u uvjetima i događajima svima poznatima. Kako onda reći da je naš odgoj savršen, ako je sve oko nas nesavršeno? Što to sve koristi odgoju, odnosno ne koristi?


Povijest

Povijest je, dakle, dio svake osobe i svatko za sebe zna kroz što je sve prošao i kakva je povijest obitelji u pozadini. Tome, naravno, ne možemo pobjeći, ali možemo utjecati na samu budućnost i ne dozvoliti da ona loša utječe na nas. Primjerice, osoba koja je odrasla u obitelji u kojoj se vršilo nasilje, u obitelji slabog imovinskog stanja, obitelji koja je prošla teške zdravstvene teškoće ili brojne druge situacije, ako je dovoljno jaka i snažna može se nositi s time na način da slične okolnosti, bojazni, tragedije ne prenosi na svoje dijete. No, te su situacije ili bilo koje druge, tu osobu i oblikovale da je danas takva kakva je i sama može odlučiti hoće li se nositi s time na negativan ili pozitivan način.

Naravno, ne utječu samo ovi loši primjeri na odgoj, već i oni pozitivni. Prethodnim sam primjerima samo htjela napomenuti kako postoje razne stvari koje nas oblikuju kao osobu.


Kulturno nasljeđe i okolina

Kulturu čine zajedničke vrijednosti, običaji, vjerovanja i ona društvu daju zajednički identitet. Kulturu čini mnogo stvari, od jezika pa sve do umjetnosti, hrane, mode, načina života… Ona se uči na način da svaki pojedinac odrasta s kulturom i kroz godine se kultura prilagođavala čovjeku, ali i čovjek njoj. Ako se gleda na široj razini, svaka je civilizacija imala svoju kulturu, svaka država ima svoju kulturu, svoje posebne značajke koje je odlikuju kao posebnu, svaki grad ima svoju kulturu i svako je mjesto ima. Mjesto u kojem mi odrastamo, odredilo nas je jednim dijelom kao osobu.
Kako? Porazmislite malo. Što je u vašem mjestu, gradu specifično, postoji li neka tradicija koje se držite i koju ste naučili održavati? Što vaše mjesto razlikuje od susjednog mjesta? Je li to naglasak u govoru, je li to odnos sa susjedima, mjesne proslave ili možda način odijevanja? Način života na koji ste vi navikli, vrlo se vjerojatno razlikuje od vaših prijatelja iz drugih gradova. Svaka osoba, dakle, stječe određene obrasce ponašanja i načina života zahvaljujući okolini u kojoj je rođen ili odrasta, a ti se obrasci nadopunjuju kroz život tijekom obrazovanja, edukacija, radnih mjesta itd. Netko se primjerice, može preseliti u drugi grad na skroz drugi kraj zemlje i nakon nekoliko će godina vjerojatno naučiti drugi način života i drugačije kulturne obrasce, koji ga opet upotpunjuju, i uzevši u obzir prošlost, čine jedinstvenom osobom.

Međusoban odnos okoline i nasljeđa postoji, a okolina i njen utjecaj na odgoj je od velike važnosti. Ljudi smo i važno nam kako se predstavljamo svojoj okolini, a i jednim dijelom smisao odgoja leži u prenošenju prethodnih iskustava čovječanstva na nove naraštaje. Unatoč tome, svi želimo da se prikažemo u savršenom svjetlu, stoga možda i težimo tome da i odgoju djece pristupamo na što bolji način. U jednu ruku, to je odlično jer znači da nam je stalo i do nas kao roditelja, ali i do djece te da se kroz njihov odgoj trudimo biti što bolji. No, s druge strane gledajući, ako u tom „savršenstvu“ pretjeramo, tj. ako nas ponese želja za time da ispadnemo najbolji, nije li to onda problem? Kakve vrijednosti onda djeci prenosimo?


Karakter i osobine ličnosti pojedinca

Svatko je, dakle, osoba za sebe i svatko ima svoje posebne karakteristike ličnosti. Ne postoje dvije iste osobe i to je divno. Upravo u toj različitosti dolazi do izražaja naša osobnost. Svoju smo osobnost gradili kroz život, odrastanjem u obitelji, obrazovanjem, druženjem s prijateljima i kao takvi, neke svoje stavove i vrijednosti prenosimo na svoju djecu. Onako kako smo mi izgradili svoj karakter pod utjecajem okoline i svojim ponašanjem prema djeci, pokazujemo im model prema kojim se oni vode. Jer, poznato je da djeca u roditeljima vide uzor i poznato je kako su roditelji model koji djeca oponašaju i imitiraju.

Upravo takvim ponašanjem, izražavanjem odnosa prema samome sebi, prema drugima, ali i prema radu i obavezama djeca uviđaju određene obrasce koje s vremenom i oni primjenjuju u svom ponašanju. Je li to dobro ili loše, to je na nama i na tome kako svoje osobine prenosimo na djecu, kao i na našoj procjeni istoga. Netko će, primjerice, smatrati kako je karakterno savršena osoba i gledat će sve iz drugačije perspektive, dok će netko drugi uvidjeti mnoge nedostatke.


Zaključak

Vjerujem se da neki sada pitaju koja je uopće svrha ovoga članka. Malo drugačiji pristup od prethodnih, više sociološki, nastoji pokazati jedan malo drugačiji pogled na odgoj. Kako ono što nas okružuje, mjesto gdje odrastamo, vrijeme u kojem živimo, događaji koje proživljavamo u većini slučajeva nesvjesno utječu na to kako odgajamo svoju djecu. Ovim malim pregledom samo nekih čimbenika i nekim primjerima istih, nastojala sam dati do znanja i prikazati kako današnjica u kojoj živimo nije savršena. Nastojala sam dati do znanja i da ono što je bilo u prošlosti uvelike utjecalo na nas kao ličnosti, kao jedinstvene osobe, ali i da se kultura, okolina u kojoj živimo razlikuje od drugih ljudi pa čak i naših bližnjih. Nastojala sam i povezati to da su upravo ti događaji i čimbenici izgradili nas kao osobe i karaktere. Sve to međusobno povezano je naša stvarnost, osobna stvarnost. No, jesmo li svjesni da nama najbliža osoba ima svoju stvarnost, izgrađenu na drugačijim temeljima?

Iako mislimo da možda radimo najbolje što možemo, da odgajamo svoju djecu na najbolji mogući način i da je taj način najispravniji, moramo biti svjesni da to misli i svaka druga osoba. Razlika je samo u tome koliko o tome razmišljamo, odnosno koliko smo svjesni da savršen odgoj ne postoji. Ipak, smatram da je bitno da radimo najbolje što možemo, da se trudimo biti bolji i da se trudimo našu djecu naučiti vrijednostima kojima ćemo se ponositi.

Marija Rušev, mag. soc. et paed.

Više o autorici