ODGAJAMO LI MALE KRALJEVE ILI DJECU?

Zapitate li se nekada kakvo dijete odgajam? Posvećujem li mu dovoljno pažnje? Je li odgovorno i samostalno? Je li pošteno i kulturno? Jesu li zadovoljeni svi djetetovi uvjeti? Je li pristojno? Voli li dijeliti s drugima? Pretpostavljam da će se neki pronaći u ovim pitanjima, a neki će se početi pitati. Bar se nadam. O čemu se tu zapravo radi?

Odgajanje je, naime, teško i nije lako. U trenutku rođenja djeteta postajemo odgovorni za njega, za malo biće koje je nesposobno brinuti se za sebe, a u roditeljima se javlja pitanje „Kako ćemo?“. Kako dijete raste, postaje samostalnije, to je više potrebno pažnje i brige za njega. No, kako tu pažnju i odnos prema djetetu usmjeriti na način da su zadovoljni i roditelji i dijete? Granicama, razumijevanjem i strpljenjem! A ja ću se ovaj put usmjeriti na granice.

Postavljanje granica kod djece, osobito starije, vrlo je teško i često se nalaze u fazama kako se tome protive ili ne slažu. Međutim, granice su temelj daljnjeg odnosa i razvijanja moralnih načela koja djecu spremaju za život odraslih. Kako razumijevanje roditelja omogućuje djetetu razvijanje samopoštovanja, tako mu upoznavanje granica omogućuje razvoj samopouzdanja i samokontrole. Prije svega, važno je napomenuti kako se one s vremenom mijenjaju i da ne moraju biti postavljene zauvijek. Pri njihovom ostvarenju roditelji trebaju ostati dosljedni jer je dosljednost važna stavka u odgoju djece putem kojeg se stvara odnos povjerenja i autoriteta.

Granice moraju biti:

• jasne
• jednostavne
• dobro objašnjene
• nedvosmislene

S druge strane, događa li se često da udovoljavate svojem djetetu na svakom hiru, svakom prohtjevu ili želji za nečim? Događa li se često da dijete poželi neku igračku ili stvar koju je vidjelo u trgovini, a zapravo mu ne treba jer doma ima punu kutiju igračaka s kojima se igralo jednom i spremilo, a vi mu onda ipak kupite? Udovoljite li djetetu da jede ispred televizora kada poželi ili kada skuhate ručak ono ne želi jesti i radi dramu, a Vi kao roditelj ne želite da dijete bude gladno pa mu pripremite nešto novo? Dozvolite mu da uzme mobitel čim izrazi želju? Zapitajte se…odgajamo li onda djecu kraljeve, djecu koja dobiju sve kada požele i kako požele. A jesmo li onda u tim situacijama njihovi RODITELJI ili podanici? Jer, što kraljevi podanici na dvoru rade – poslužuju kralja i odazivaju se kada se kralju prohtije.

Da se razumijemo, svi roditelji vole svoju djecu i žele im najbolje, to je neupitno. Svakom je roditelju teško kada dijete zaplače, kada ima problem, kada je tužno ili bolesno i roditelj je u tim situacijama djetetova utjeha i osjećaj sigurnost. Ne govorim o takvim situacijama, već o situacijama gdje je očigledno da djeca manipuliraju roditeljima kako bi dobila što žele. Kada roditelj konstantno skače oko djeteta i pokušava raditi nešto umjesto njega dolazi do toga da dijete postane razmaženo. Roditelj na taj način žrtvuje sebe i narušava kvalitetu odnosa roditelj-dijete, što može imati negativne posljedice za sve.

U situacijama u kojima roditelj dozvoljava da dijete vlada njime, potrebno je reagirati odmah i postaviti granice zbog djeteta samog, sebe kao roditelja, ali i drugih da ne bi došlo do osuđivanja okoline zbog takvog ponašanja djeteta (dijete koje je uvijek u pravu, dijete koje uvijek mora biti prvo, dijete koje se uvijek igra s igračkama koje želi bez obzira na drugu djecu i sl.). Razmaženo dijete koje i od drugih ne dobije željenu pažnju može reagirati agresijom, ljutnjom, bijesom, što su svakako nepoželjna ponašanja.   

Moram napomenuti kako mi nije cilj napasti roditelje koji se (možda) pronađu u ovim rečenicama, već pojasniti i otvoriti uvid u to do čega takav odnos može dovesti. Također, valja spomenuti kako razmaženo dijete nije ono oko kojih su roditelji angažirani, s kojima se igraju i obavljaju zajedničke aktivnosti, već ona koja djeca su obasipana poklonima i razonodom dok nemaju vremena za zajedničko vrijeme s njima. Materijalni pokloni neće i ne mogu zamijeniti bliskost i interakciju s djetetom te učestalim ponavljanjem mogu samo dovesti do toga da dijete postane nezasitno i da mu svaka igračka brzo dosadi jer će ionako dobiti novu. Tako djeca ne uče ni o odnosu prema stvarima ni njihovom čuvanju, već su im samo prolazne stvari koje će uskoro zaboraviti. Također, kada odrastu, shvatit će da je posjedovanje stvari vrijedno u životu pa će htjeti imati puno stvari samo kako bi bili zadovoljni. Rastom njihove „nezasitnosti“ kasnije može doći do frustracije, ljutnje, slabije koncentracije i pažnje, gubitka interesa te, po meni jednom od najvažnijih posljedica, gubitka osjećaja sreće i zadovoljstva u trenutku kada dobije igračku koju dugo želi i koju može istraživati i njome osmišljavati načine igranja. Na taj način, dijete nauči da dobije materijalnu nagradu, odnosno ono što želi, međutim igra s roditeljima puno je učinkovitija i izaziva drugačiju emocionalnu reakciju, a dijete opet uči da je suradnja i interakcija važna životna vrijednost.

“Discipliniran um vodi do sreće, nediscipliniran do patnje.“ (Dalaj Lama).

Upravo je iz tih razloga potrebno svjesno odgajanje i promišljanje o svojim postupcima prema djetetu kako bi ga odgojili na pravi način. Djecu treba voditi i ona vole kad ih se vodi, a kako je Jesper Juul u svojoj knjizi rekao, djeci je potrebno vodstvo vučjeg čopora. Autor ovog pojma, koji je istovremeno i naziv knjige, uspoređuje vodstvo roditelja s vodstvom vučjeg čopora u smislu da vukovi nemaju negativnu konotaciju, već pozitivnu te da je njihova inteligentna strategija vodstva usmjerena na obitelj, a ono je nužno za preživljavanje. Kako i kod vukova, tako i kod ljudi, konstruktivno i autoritetno vodstvo vodi ka uspješnim odnosima, funkcionalnoj obitelji te sretnoj i zadovoljnoj djeci, ali i roditeljima. Destruktivno vodstvo, s druge strane, ima posljedice za samu djecu jer neće razviti i izgraditi svoju osobnost.

Dakako, nema idealnog odgoja jer smo svi različiti i dolazimo iz drugačijih sredina, ali zato se svi možemo truditi kako bi bio idealan za našu obitelj. No, ne zaboravite! Djeca su naša slika i prilika i ona zrcalno putem našeg ponašanja uče o oblicima ponašanja. Zamislite svoje dijete da stoji pred ogledalom, a u ogledalu vidi vas. Ako vi dignete ruku i dijete će dignuti ruku, ako poskočite i dijete će poskočiti, ako često govorite ružne stvari i dijete će ih početi govoriti… ostale primjere ostavljam na razmišljanje. Naravno, budite svoji i nemojte se bojati pokazati sebe kakvi jeste (u strahu, ljutnji, tuzi, sreći) jer i na taj način dijete može naučiti kako je u redu prikazivati sve emocije i ostati svoj, ali primjereno, bez grubih riječi, nasilnog ponašanja itd.

U svakom slučaju, vodstvo roditelja važno je u svakom segmentu odgoja, no posebno se mora isticati u trenucima kada djeca to zahtijevaju, odnosno kada počnu manipulirati nama. U tim je situacijama potrebno pokazati roditeljski autoritet i snagu kojom možemo uspostaviti odnos u kojem je djetetu ukazujemo na posljedice takvog ponašanja i u kojem ga usmjeravamo na poželjno ponašanje. Naša će djeca uvijek biti naši „mali kraljevi“, ali obasipani ljubavlju, razumijevanjem, strpljenjem, slobodnim vremenom, a ne materijalnim nagradama!

Marija Rušev, mag. soc. et paed.

Više o autorici

Više o temi:

Bilbao, Alvaro (2020). „Dječji mozak objašnjen roditeljima“, Egmont d.o.o.

Bucay, Jorge i Demian (2017). „O roditeljima i djeci“, Fraktura d.o.o.

Juul, Jesper (2018). „Kako biti vođa vučjeg čopora“, Zagreb: OceanMore

Milanović, Mirjana i sur. (2014). „Pomozimo im rasti“, Zagreb: Golden marketing