ZAŠTO JE DJEČJA IGRA VAŽNA I ZAŠTO JU INFORMACIJSKO-KOMUNIKACIJSKA TEHNOLOGIJA NE MOŽE ZAMIJENITI?
Digitalna tehnologija postala je dio naše svakodnevice kao sredstvo prenošenja vijesti i kao sredstvo komuniciranja, ali je dosegla i određenu razinu popularnosti kao izvor zabave. Naime, u ovu vrstu tehnologije koja služi ovim svrhama mogu se svrstati televizija, stolno/prijenosno računalo, mobitel, odnosno danas popularan pametni telefon, igraće konzole i sl. Upravo se ovi nabrojani uređaji mogu svrstati pod jedan naziv, a to je informacijsko-komunikacijska tehnologija (IKT).
Popularnost korištenja IKT-a javlja se od najranije životne dobi pa sve do osoba starije životne dobi koji svakodnevno provode određeno vrijeme koristeći barem jedan od informacijsko-komunikacijskih uređaja. Upravo su najmlađi, odnosno djeca predškolske dobi po tom pitanju najosjetljiviji. Već se ranije dosta pisalo o prednostima i nedostacima, optimalnom korištenju IKT-a kod djece, kao i važnosti kontroliranja medijskog sadržaja od strane roditelja, stoga ću to ostaviti po strani. Naime, djeca danas sve više koriste IKT preko kojeg krate svoje slobodno vrijeme. Naravno, ne govorimo o onim ekstremnim slučajevima u kojima su djeca po cijele dane na mobitelu, već o tome kako raste njihova želja za „igrom“ na uređajima. Svima je već poznato kako postoje i razne obrazovne igre preko kojih djeca mogu učiti, bojati, crtati te da u optimalnom korištenju (primjerenom dječjoj dobi) može imati pozitivne posljedice.
Unatoč tome, zašto je ipak dječja igra, bilo samostalna ili s roditeljima ili vršnjacima važnija i kvalitetnija?
Rano je djetinjstvo razdoblje „energičnog otkrivanja“, točnije razdoblje u kojemu igra ima središnju ulogu pri čemu djeca otkrivaju sebe i svoj socijalni svijet. Tijekom igre, djeci je dopušteno da isprobavaju nove vještine, ali i da zajedničkom suradnjom mogu postići zajednički cilj. Predškolci se, naime, nalaze u razdoblju kojeg odlikuje brz rast i razvoj, stoga je kretanje, igra, interakcija s odraslima i vršnjacima neizostavno. Poboljšava im se čitav niz sposobnosti i vještina, poput tjelesne koordinacije, percepcije, pažnje, pamćenja, govora, logičkoga mišljenja, ali i mašte. Konstantnim rastom i razvojem, tijelo postaje snažnije, a samim time se razvija i živčani sustav. Tada za djecu okolina svakodnevno predstavlja nove izazove, pri kojima stječu nove vještine koje postepeno usavršavaju. Nedostatak tjelesne aktivnosti, a u kombinaciji s prekomjernim korištenjem IKT-a može dovesti i do pretilosti kod djece te povezano s time raznim drugim bolestima. Također, kod pretjerano učestale uporabe računala ili bilo kojega drugog oblika IKT-a, pokreti djeteta neprestano se ponavljaju, osobito oni pri upotrebi tipkovnice i miša koji mogu oštetiti zglobove i mišiće.
Što se tiče kognitivnog razvoja predškolske djece, djeca ne mogu vršiti operacije, odnosno mentalne akcije koje slijede logička pravila. Njihovo je mišljenje tada još kruto, ograničeno na samo jedan aspekt situacije u jednome trenutku i pod snažnim utjecajem načina na koji stvari trenutačno izgledaju. U tom razdoblju djeca pretpostavljaju da drugi vide, misle i osjećaju isto što i ona sama, vjeruju da nežive stvari imaju odlike živih bića, ali i mišljenje im je centrirano, tj. usredotočuju se na samo jedan aspekt situacije.
Djeca te dobi, primjerice, ne mogu povezati postupke televizijskog lika s motivima i posljedicama. Teško mogu odvojiti stvarni život od onoga koji vide u medijskome kontekstu. Takvo nerazumijevanje povećava dječju spremnost da oponašaju ono što vide preko IKT-a, kao i nekritičko prihvaćanje. Do takvih situacija dovodi nekontroliran i samostalan odabir medijskog sadržaja kod djeteta koji može imati ozbiljne posljedice po dijete počevši od pojave agresije pa sve do anksioznosti, u smislu da se djeca uplaše ili im se omete njihova maštovita aktivnost.
Tijekom igranja, djeca putem igre zamišljanja razvijaju te odražavaju svoje kognitivne i socijalne vještine. S dobi, ta igra zamišljanja postaje složenija te prerasta u sociodramsku igru s drugima koja im omogućava da prošire svoj spektar razmišljanja i gledanja na svijet. Također, interakcijom kroz igru razvijaju jezik koji je bitan u dječjem razvoju te koristi pri upravljanju vlastitim ponašanjem i mišljenjem. Stoga je vrlo bitno verbalno usmjeravanje od strane roditelja ili odgajatelja kako bi dijete usavršilo mnoge nove sposobnosti te kako bi razvili govor i krenuli u školu verbalno pripremljeni. Upravo je iz tih razloga važno da su roditelji prisutni u većini igara s djecom, jer predstavljaju modele, u koje se djeca ugledaju te tako ona najviše uče i stvaraju prosocijalno ponašanje.
Sukladno svemu tome, postavlja se pitanje što je zapravo igra? Igra je pojam koji u današnje vrijeme ima vrlo široko značenje, a najčešće se veže za djetinjstvo. Ona je najizrazitiji oblik dječje aktivnosti, spontana je i dobrovoljna, a njen značaj leži u fizičkom, spoznajnom i socijalno-emocionalnom razvoju djeteta. U igri se izražavaju radoznalost, osjetljivost, fizička aktivnost i potreba za suradnjom i zajedništvom među sudionicima. Međutim, ne može se svaka aktivnost nazivati dječjom igrom upravo iz razloga što je igra aktivnost koja podrazumijeva neka pravila i određene obrasce ponašanja koji su usmjereni ka ostvarivanju nekoga cilja igre.
Prednosti igre vrlo su široke:
– Zabavna je i poticajna
– Kroz nju djeca otkrivaju svoje mogućnosti, razvijaju sposobnosti i vještine, stječu nova iskustva (bitna za njihov razvoj)
– Putem igre mogu učiti i stvarati nešto novo
– Postiže se veća koncentracija djeteta
– Emocionalni stav je pozitivniji, a interes za aktivnosti veći
– Potiče kreativnost i maštu
– Važan je dio socijalizacije
– Igra posjeduje vlastite izvore motivacije
Postoje tri kategorije igara:
– Funkcionalna igra (dijete ispituje svoje funkcije i upoznaje se s osobitostima objekata)
– Simbolička igra (imitiranje svakodnevnih osoba, događaja, situacija)
– Igra s pravilima (igre sa senzomotoričkim ili intelektualnim kombinacijama: utrke, loptanje, šah, kartanje…)
Dijete je u igri uvijek zaneseno i potpuno uključeno, zapamtite to! Ako su igre agresivne ili dijete često uništava igračke to može biti znak da nešto nije u redu te roditelj mora ODMAH reagirati, a uzrok treba potražiti u vlastitome ponašanju i okolini.
Kroz igru djeca maštaju te tako stvaraju svijet u kojemu iznose svoje ideje, zamisli te time pokušavaju nadići neposrednu okolinu u kojoj se nalaze zamišljajući da doživljavaju drugu stvarnost, a ideje za igru dobivaju kroz događaje u svome životu, priče koje čuju, ali i kroz medije. Djeci je potrebno da samostalno istražuju svoju okolinu i koristeći svoje tijelo te je važno da koriste svoje ruke za istraživanje i manipuliranje kako bi ojačala i područja u mozgu nužna za kasnije spacijalno i matematičko učenje. Naravno, ne isključuje se mogućnost da u kooperativnoj igri nije dobrodošla moderna tehnologija, ali naglasak je na zajedničkom stvaranju i doživljavanju igre.
Stoga, nemojmo im oduzeti tu njihovu stvarnost. Družimo se što više s njima, pričajmo im, čitajmo, osmišljavajmo uloge, stvarajmo zvukove. Omogućimo im da kroz naš način komunikacije jedan mali dio odraslog razmišljanja prenesemo na njih, a oni neka nas uvedu u svoju stvarnost, šarenu i veselu. Na taj će način obostrano zadovoljstvo ojačati naš odnos s njima i omogućiti nam da ih odgojimo u pravom smjeru!
