Pretjerano nošenje djece – tabu ili ne?

Pitate li se ikad zašto volimo nositi djecu? Jasno je… slatki su, naši su, volimo ih, želimo ih prigrliti, dati im svu ljubav. Naravno da ćemo ih nositi, maziti, grliti, no pretjerujemo li nekad u samom nošenju? Je li nošenje rješenje za većinu situacija kada je dijete tužno, razdražljivo, ljuto…?

Razmišljamo li pritom o svojoj kičmi, svojem zdravlju? Ako nećemo biti zdravi, nećemo se moći ni adekvatno posvetiti djetetu. Možda ponekad ili čak često mislimo da “sve možemo” i da nam ništa neće biti, a zapravo pritom zaboravljamo brinuti za sebe, pored konstantne brige za dijete. 

Možda ovo sve zvuči grubo, no stanite malo i promislite.

• Možemo li si nekad olakšati, a da toga nismo ni svjesni? Naravno.
• Ili znamo da si možemo olakšati, ali stalno to odgađamo? O da.

Uvijek pronađemo neki razlog zbog čega se ne možemo baš sada tome posvetiti. I tako vrijeme prolazi… dijete raste, sve je teže, sve je više naučeno na nošenje, a mi počinjemo misliti “Hej, pa sad si već velik/a, pa ne trebam te ja stalno nositi” i spustimo dijete pored sebe, ali dijete počinje plakati ili na neki način protestirati. Nije nam jasno, ima toliko igračaka i zanimacija, ali dijete želi k nama. Mi odjednom mislimo da je ono sada dovoljno veliko da ne treba biti na rukama (na primjer s 1,5 ili 2 godine), a nismo mu pružili priliku da postepeno iskusi i shvati kako mu/joj stvarno nije potrebno biti (toliko) na rukama. 

Priča oko toga može biti zamršena… a može biti i jednostavna. Ovisi kako si sami u glavi posložimo i kako djetetu prezentiramo taj tabu “nošenja”.

Evo nekih SMJERNICA kako se od samog početka dijete zapravo ne navikava na pretjerano nošenje:

Od samih početaka, dok dijete još ne hoda nit’ ne puzi, dijete položite pored sebe, na prostirku ili strunjaču, u njihaljku/ležaljku i pripremite okruženje – stavite par igrački oko djeteta, dajte mu jednu u ruku, postavite iznad nje/njega luk s igračkama…. danas stvarno ima mnoštvo didaktičkih pomagala koja svi koristimo za djecu i zaokupljanje njihove pažnje, a ujedno i poticanje razvoja od najranije dobi. Pritom je važno da vi jeste pored djeteta, a ne morate ga držati, no i dalje ste aktivno uključeni: potičete dijete, razgovarate s njim, smješkate se, tapkate, uglavnom dajete pozitivne signale i naravno, odgovarate na djetetove signale. Dijete će tako tu situaciju doživjeti kao nešto ugodno i sigurno, što nadasve i je.

Takav način povezan je i s poticanjem samostalnosti djece od najranije dobi. 

Mi jesmo tu za dijete, no to ne znači da smo samo tu za njega kada ga držimo na rukama i kada smo razdvojeni najviše 1 centimetar. Naravno da ako dijete protestira i jako plače, da ćemo ga ponovno primiti, umiriti, prigrliti i onda opet u nekoj prilici ispočetka pokušati. Kao i u većini stvari u odgoju, i ovdje je važan čimbenik vaša upornost, a rekla bih i vaša “moć prezentacije”. Pokušavajte dok se djetetu ne svidi i dok i samo ne shvati da metar ili dva udaljenosti od roditelja ne znači da roditelja nema i da je nedostupan. Postepeno skraćujte vrijeme tijekom kojeg držite dijete, a sve više potičite dijete na igru na prostirci dok ste pored njega. Dakle, tu ste, a ne morate nužno držati dijete. 

Sve navedeno vrijedi za situacije kada je dijete mirno, kada nema nikakvih drugih trenutnih poteškoća (bolno nicanje zubiju, grčevi, skok u razvoju, bolesti itd.). Dakle, nećete to početi isprobavati dok dijete neutješno plače ili nakon cijele neprospavane noći, a možda nekad baš i hoćete u takvim trenucima (ovisno o djetetu i vašoj procjeni – ponekad djeca znaju vrlo pozitivno reagirati na naglu promjenu u situaciji, odnosno kada im uvedete nešto novo – jer to im bude zanimljivo pa im skrene pažnju od plakanja). Vjerujte svojoj procjeni!

Zapamtite da ste vi ti koji ćete naučiti svoje dijete tome, neće se samo naučiti, jer dijete isprobava granice u svemu, ono bi bilo na vama 24 sata da može – ne iz potrebe, već zato jer bi mu vi to omogućili. Svi imamo potrebu samostalno disati i maziti se, a ovako će biti oboje zadovoljeno i djetetu i roditelju.

Neki bi možda sada rekli: “Moje dijete se jednostavno jako voli nositi, takvo je otpočetka”. Zasigurno postoje neka djeca koja su takva po karakteru, no važno je isto tako zapitati se, kao roditelj, jesmo li otpočetka nudili djetetu drugačije načine uživanja, maženja, provođenja vremena s roditeljem osim na rukama ili u krilu?

• Jesmo li se igrali s njime dok je na prematalici?
• Jesmo li ga dovoljno stavljali na prostirku za igru?
• Jesmo li mu prezentirali zabavne, poticajne i ispunjujuće aktivnosti dok nije na našim rukama?
• Jesmo li dijete stavljali u ležaljku, njihaljku ili nešto slično gdje je djetetu zanimljivo?
• Jesmo li često vodili dijete u šetnje kolicima?
• Kako smo USPAVLJIVALI dijete?

• 

• 

Htjela bih još ovdje dotaknuti pitanje USPAVLJIVANJA djeteta (na rukama).

Slično kao i s igranjem na prostirci. Navike djetetova uspavljivanja formiraju se od samih prvih dana. U prvim danima većina djece samo spava i doji (ili se na neki drugi način hrani) te dijete većinom i zaspi u tijeku hranjenja. Kada god je dijete zaspalo, položite ga u krevetić. Ako je dijete budno, nahranjeno, premotano, a vrijeme mu je za spavanje, isto ga položite u krevetić, pustite mu laganu glazbu, bijeli šum, meditaciju ili mu čitajte, pjevajte (što već vama i djetetu odgovara) te na taj način stvarate rutinu uspavljivanja. Ako ćete dijete ljuljati na rukama, tako će se i naviknuti zaspati. Dok je dijete tako malo, većinom mu stvarno ne treba puno da zaspe i ne traži neke posebne efekte da bi moglo zaspati. Jednostavno mu je potrebno mnogo sna jer se intenzivno razvija. 

Ako ste dijete već priviknuli na uspavljivanje na rukama, a razmišljate da to promijenite, učinite to svakako postepeno. Iskoristite krevet pa neka se dijete prvo navikne umiriti ili uspavati pored vas, a ne na vama. Ponudite djetetu neku (plišanu) igračku koja će označavati spavanje i ponudite mu je svaki puta kada se ide uspavljivati. S vremenom ga možete stavljati u kinderbet dok još nije zaspalo pa da tamo utone u san. Procijenite prema svojem djetetu, neki će odmah pokušati sa stavljanjem u kinderbet da zaspe samo, a neki će početi s roditeljskim krevetom pa onda kasnije sa samostalnim uspavljivanjem u kinderbetu. Ako dijete negoduje i plače, malo ga umirite draganjem, pjevanjem ili na rukama, a onda ga opet vratite u zamišljenu poziciju (na krevet, u kinderbet…) i tako dok ne počne postepeno prihvaćati. Većina roditeljskih iskustava svjedoči kako djetetu treba 3 dana da prihvati takav oblik promjene. Dakle, 3 dana očekujte svakakve reakcije djeteta, za koje se pripremite kako ćete ga smiriti osim na rukama, a nakon 3 dana dolazi dug period onog što ste htjeli postići i u čemu ste uspjeli zajedno s djetetom. Čestitamo!

Iz svega proizlazi kako nije pitanje samo nošenja ili nenošenja sada u ovom trenutku, jer svi vaši postupci koje radite u odgoju od najranije dobi utječu na cjelokupan djetetov razvoj cijelo vrijeme i određuju temelje za to kakva osoba će vaše dijete postati.
Svjesni ili nesvjesni toga, u nekim situacijama nošenjem djeteta dajete mu poruku da nešto ne može samo. A kada mu dajete poruku da ne može samo, radite stvari umjesto djeteta te mu zapravo ne dajete potpun prostor da se razvije punim potencijalom kojim bi možda moglo kada biste ga/ju više pustili da samostalno pokuša – zaigrati se, okrenuti se na stranu, dohvatiti igračku, a ponekad čak i smiriti se i zaspati. 

Primjerice, ako je dijete pored vas na prostirci neko vrijeme i u redu je, sviđa mu/joj se, igra se i odjednom počinje cvilkati kao da će plakati, vi kao roditelj ne morate odmah primiti dijete na ruke, prvo se djetetu obratite, pitajte ga nježnim tonom što mu je, ponudite mu drugu igračku, promijenite mu poziciju… pokušajte prvo druge stvari prije nego ga primite. Naravno, to vrijedi za situacije kada znate da dijete nije počelo plakati jer je primjerice gladno, uprljano, pospano i sl. Ako je dijete pokakano, a vi ga pokušavate animirati na prostirci, svima je jasno da nije više primjeren trenutak za prostirku, već za odlazak do prematalice.

Dakle, ako na svako djetetovo negodovanje odgovarate instantnim primanjem na ruke, to će djetetu formirati poruku i viđenje kako je bivanje u vašem naručju rješenje za svaki tip problema na koji dijete naiđe.

Ispričat ću vam osobni primjer. Spomenula sam ranije i šetnju kolicima. U slučaju mene i mog mališana, krenuli smo u šetnje kolicima već otkada je imao tjedan dana. Rodila sam carskim rezom i nisam baš bila fizički najbolje, jer me bolio rez i imala sam slabosti, pa su te šetnje bile kratke i u tom ranom razdoblju ne tako česte (možda 2-3 puta tjedno). Do svojih 3 tjedna starosti nije protestirao prilikom vožnje kolicima, a s 3 tjedna je počeo plakati kada bih ga stavila u kolica. S tih 3 tjedna dobio je i dojenačke grčeve (kolike) pa je tu krenuo i razlog njegova nezadovoljstva općenito stvarima koje mu ranije nisu smetale. Ja sam odlučila biti uporna s pokušajima vožnje u kolicima, jer i nakon 3 tjedna nisam se puno fizički oporavila, boljela su me leđa jer mi se tijelo trebalo naviknuti da s oslabljelim trbušnim zidom moram često dizati i spuštati dijete iz krevetića i nositi kada je potrebno, a jedva sam nosila samu sebe. I dalje me bolio i rez pri svakom pokretu. Tako da je nošenje mog mališana meni predstavljalo veliku muku i bolove, a željela sam što više vremena provoditi s njim i posvetiti mu se. Kolica sam doživljavala kao spas za moje fizičko stanje, pozitivno za njega jer je na svježem zraku, udobno mu je, upoznaje zvukove i mirise iz prirode, zna da sam s njime i da sam tu za njega iako nije priljepljen za mene. Iznenadilo me njegovo negodovanje oko kolica, no naoružala sam se glazbenim igračkama, pjevala sam mu, dragala ga dok je ležao u kolicima, pokušavala sam ga smirivati svime što nije nošenje. Bilo je teško, no nisam odustajala. Nisam ga puštala da neutješno plače jer nisam mogla slušati njegov plač, malo bih ga primila pa opet ispočetka. Prilikom čitanja literature, pronašla sam ideju da ga polegnem na trbuh, a i mama mi je tako savjetovala. Pošto je on imao samo 3 tjedna, bilo me strah to napraviti dok je još tako mali i dok postoji opasnost da ne pomakne glavicu na stranu, nego da je zabije ravno i ne može doći do zraka. No, odlučila sam probati i vidjeti kako će to s njim funkcionirati. Dođemo do kolica, prezentiram mu ja unaprijed kako je to super što sada idemo u šetnju, sva pozitivna, stavim ga na leđa i alarm krene: kmee kmee. Uzmem ga u ruke, okrenem ga i polegnem na trbuh. …Tišina … Nema plača. Kasnije sam tek shvatila da su mu počeli grčevi i da mu zbog toga paše biti na trbuhu te od tada do dana današnjeg uvijek spava na trbuhu. Glavu je okretao i dizao bez problema od ta 3 tjedna pa nadalje. Čak ju i zadržavao u zraku. Od tada do danas šetnje s kolicima su nam i dalje užitak.

Da sam odustala i rekla “On se jednostavno ne voli voziti u kolicima”, bilo bi šteta svih tih doživljaja koje smo otad doživjeli u našim šetnjama i još veća šteta za njegovu samostalnu moć smirivanja te samostalnost općenito, a i za moj tijek oporavka.

Zaključno želim naglasiti kako nisam protiv nošenja, dapače nošenje i takav način blizine s djetetom stvara pozitivne hormone, osjećaje i doživljaje kako za dijete tako i za roditelja. I sama sam nosila svoje dijete i na rukama i u klokanici … i još ga nosim. Ovim člankom željela sam naglasiti kako nošenje može biti pretjerano, a u takvom obliku upitno je djeluje li pozitivno na djetetov razvoj. 

Promislite još jednom o svemu. Svaki način za koji ste sami odlučili da je najbolji za vas i vaše dijete je u redu. Ako želite nešto promijeniti, a ne znate odakle krenuti, nadam se da ste dobili jasniju sliku o alternativnim mogućnostima. Slobodno se obratite i ispričajte svoja iskustva. 

Tea Resanović u sklopu projekta Roditeljstvo bez tabua